Razmatrajući Lukino evanđelje, 4. poglavlje, zapitala sam se – što činim nakon neuspjeha? Isus je 40 dana bio u pustinji gdje ga je đavao iskušavao. Pustinja, suhoća, kušnje i neizmjerno poznavanje Oca i Njegove riječi. Čitamo dalje kako se Isus u Galileju vratio u sili Duha. Pomalo nepojmljivo, ali to je ono što jest. Kušnjama i pustinjama mi se jačamo, rastemo, upoznajemo Oca i dajemo mu prostor.
Isus dolazi u Nazaret u svoj toj sili i ne uspijeva. Ne zbog sebe, već zbog ljudi koji su puni osude i zatvorenoga srca. Ali što On čini u tome svemu? Kada su se svi napunili gnjevom, istjerali ga iz grada i doveli do ruba gore i htjeli ga baciti dolje… on prolazi između njih i ode dalje. U miru odlazi dalje u Kafarnaum i čini čudesa. Njegova riječ bila je puna moći, oslobađao je opsjednute, ozdravljao bolesne i nakon svega opet odlazi na samotno mjesto biti s Ocem, želi otići na Izvor i napojiti se jer taj osobni odnos mjesto je iz kojeg sve proizlazi, svako djelovanje.
Kada sam u kušnjama i pustinji, kada mi je teško i tada se ljutim na Boga, žalim se umjesto da uranjam u dublju molitvu. Mogu li reći da poznajem Oca? Onoga koji me je stvorio? Idem li nakon neuspjeha dalje ili ostajem u kaljuži gorčine i zatvaram vrata Duhu Svetome?
Oče, pomozi mi vidjeti cilj i smisao kušnji kroz koje prolazim. Natapaj me u pustinji svojim Duhom, da u miru i ljubavi mogu činiti djela za koja me šalješ. Otvori moje oči za istinu i uvijek me vuci nazad k sebi, na samotno mjesto gdje ću se napajati na tvome izvoru.
